Astronomski klub – prijatelji, znanje, odmor….

Astronomski klub – prijatelji, znanje, odmor….

Posted on Astronomski klub

 

Pišem kao neko u kome se ljubav prema astronomiji rodila još u djetinjstvu. Svako može zahvaliti nekome ili nečemu na tome što je podstaknuo u njemu neko interesovanje, pa tako ja mogu zahvaliti svojoj tetki na beskrajnom strpljenu i pričama o svemiru, dinosaurusima i drugim zanimljivim naučnim misterijama. Moja ljubav prema nauci je s vremenom porasla i dovela do toga da sama počnem da teorijski pretpostavljam i smišljam neke, možda besmislene teorije.

O svom crtanju koncentričnih krugova u koordinantnom sistemu ispričala sam svom profesoru fizike koji je zatim odlučio da me odvede na sastanak Astronomskog kluba. Naišla sam na ljude koji takođe vole nauku. Svi smo bili okupljeni sa istim ciljem, tj. sa ciljem da naučimo više. Svako od nas je vidio svemir na sebi svojstven način. Za mene je, na primjer, on predstavljao veliko pulsirajuće srce. Ono koje ne kuca samo za jednog čovjeka, već za sve nas. Te otkucaje sam u mislima poistovjećivala sa procesom inflacije.

Učili smo više o pojavama kosmosa i zakonima koji u njemu vladaju. Naša profesorica Valentina došla je na ideju da počnemo pisati neku vrstu udžbenika koja bi olakšala učenje onima koji imaju interesovanje slično našem, a nemaju pristup adekvatnim izvorima informacija. Knjige na koje se može naići u knjižarama a koje se tiču astronomije, obično su prevedene verzije knjiga koje su pisali profesori iz drugih država na veoma stručan način, ili su samo nepouzdana popularna literatura. Konačno – ovo je bila prilika da budemo u ulozi naučnika, i pritom ljubiteljima ove nauke pružimo adekvatna, jasnija objašnjenja svega što im se možda ranije činilo nerazumljivo.

Počeli smo se baviti pisanjem i nije sve teklo onako kako smo planirali. Puno ideja trebalo je biti složeno i na pravi način predstavljeno između samo dvije korice. Meni je bilo teško suočiti se sa ovim zadatkom sa svojih 15 godina. Za jednu neiskusnu, mladu osobu, nije bilo lako naći kvalitetne informacije, na pravim mjestima. Sa početkom pisanja poglavlja pod nazivom “Kosmologija”, otvorila su se mnoga nova pitanja, a sa njima i moje lude ideje. Jednog dana me je profesorica Valentina obavijestila da će profesor Hajduković izdvojiti vremena da mi kaže nešto više o svojoj teoriji. Tih dva sata provedenih u razgovoru sa njim veoma su mi značila. Intervjuisati poznatog fizičara, ostvarenje je sna za jednog mladog ljubitelja nauke. Nisam mogla da izdržim, a da ga ne pitam šta misli o mojoj ideji o tome da je gravitacija možda istovremeno i čestica i talas. Odgovorio mi je da moram otići na studije fizike u inostranstvu. Bio je to ohrarujuć kompliment!

Ipak, nije se trebalo zanositi, već završiti pisanje rada. Napravila sam kratku pauzu sa “Kosmologijom” i  za vrijeme te pauze napisala dio “Život u svemiru” kojim je profesorica Valentina bila izuzetno zadovoljna. Motivisana sam se vratila pisanju onog težeg, već započetog. “Kosmologija” sada izgleda odlično! Pomoć moje “koleginice” Jasne tada mi je pokazala koliko je bitan timski rad i to što se mogu uvijek osloniti na svoje saradnike.

Posle dugo vremena, odlučila sam svoju sumanutu teoriju sa koncentričnim krugovima ispričati profesorici Valentini. Rekla mi je da je iste krugove tokom svog rada nacrtao, bolje reći uočio, čuveni naučnik Rodžer Penrouz. Ništa mi nije bilo jasno. Šta su njegovi, a šta moji krugovi? Zagonetno je bilo to što su dvije slike bile skoro potpuno identične. Kako dvije osobe mogu imati sličnu misao ili bar djelić neke velike ideje? Razgovarale smo o tome kako možda postoje “naučne tajne”, možda nezamislive, za nekoga nestvarne…Možda se sve ovo moglo objasniti postojanjem nekih frekvencija u svemiru i time da kada se dvije osobe nađu na istoj, dolazi baš do slučaja kakav je moj. Šta ako je to zaista tako? Šta ako postoje frekvencije koje čovjek kao neka mašina može osjetiti? To me vratilo mojoj ideji o tome da svemir može biti veliko srce.

Kad god me neko pita zašto volim baš astronomiju, ili zašto pišem o njoj, u odgovoru navedem par bitnih stvari. Kroz interesovanje za ovu nauku naučila sam da posmatram detaljnije svijet oko sebe. Ona me je natjerala da logički razmišljam i istrajno pokušavam da otkrijem bar djelić misterije u kojoj živim. Sada problemima pristupam na drugačiji način – zalazim u njihovu srž.

Čitanje o mom iskustvu neka ne bude još samo jedan “pogledom prebrisan” članak. Odmarajte, gledajte u nebo i postavljajte sebi pitanja. Mislite o njima. Odgovor nije uvijek očigledan. I sulude ideje treba zapisati, o njima diskutovati – raditi na njima. Nikad se ne zna koja od njih može biti ona prava.

 

Mina Koturović, član Proninog Astronomskog kluba