Razvoj praktične astronomije (i astronomije uopšte) počeo je još u praistoriji. Pronalazak raznih artefakata (”The Warren Field calendar”, ”Goseck circle”, ”Nebra sky disc”, ”Kokino site”, ”The Golden Hats”) ukazuje na to da su se praistorijski ljudi bavili matematikom, astronomijom: posmatrali nebo i nalazili vezu između kretanja nebeskih tijela i promjena meteoroloških prilika (suše, poplave), kao i sa smjenom godišnjih doba. U ono vrijeme razvila se i astrologija, budući da su tadašnji sveštenici (za koje se pretpostavlja da su bili i astronomi) nebeska tijela dovodili u vezu sa bogovima i natprirodnim silama. Po stvaranju pisma, astronomska mjerenja su po prvi put bivala zapisana na glinenim pločicama, pergamentu ili papiru, zahvaljujući čemu danas imamo uvid u proces razvoja praktične astronomije u najranijim civilizacijama.
Astronomi iz Mesopotamije prvi su detaljno pratili kretanje nebeskih tijela. Na osnovu podataka sa glinenih pločica znamo za njihova posmatranja Venere, detaljne zapise o vremenu izlaska i zalaska Sunca tokom godine, praćenje pomračenja Sunca itd.
Indijci su se astronomijom bavili još tokom 3. milenijuma pr.n.e., ali iz tog perioda nije ostalo pisanih dokaza. Najraniji pisani dokaz o indijskoj praksi u astronomiji je „Vedanga Jyotisha” iz Vedskog perioda (XV-V vijek pr.n.e). U svom bavljenju astronomijom, Indijci su, za to vrijeme, prilično precizno izračunavali orbite planeta, zatim solarne i lunarne eklipse, a djelimično su razvili i predstavu o heliocentričnom sistemu, koja govori da Sunce rotira oko Zemlje, a sve druge planete – oko Sunca.
Grci su astronomiju doveli na veoma sofisticiran nivo, kao i većinu prirodnih nauka kojima su se bavili. Postavili su, u svoje vrijeme, i geocentrične (Eudoks, Kalip, Aristotel, Ptolemej) i heliocentrične sisteme (Aristarh iz Samosa). Takođe, razvili su i Antiktera mehanizam koji je mogao predvidjeti položaje Sunca, Mjeseca, možda i planeta. Ovaj instrument preteča je astronomskog kompjutera, a po kompleksnosti i načinu izrade i funkcionisanja može se porediti sa časovnicima iz XVIII vijeka.
Grci su astronomiju doveli na veoma sofisticiran nivo, kao i većinu prirodnih nauka kojima su se bavili. Postavili su, u svoje vrijeme, i geocentrične (Eudoks, Kalip, Aristotel, Ptolemej) i heliocentrične sisteme (Aristarh iz Samosa). Takođe, razvili su i Antiktera mehanizam koji je mogao predvidjeti položaje Sunca, Mjeseca, možda i planeta. Ovaj instrument preteča je astronomskog kompjutera, a po kompleksnosti i načinu izrade i funkcionisanja može se porediti sa časovnicima iz XVIII vijeka.
Kina iza sebe ima dugu astronomsku tradiciju, uglavnom koncentrisanu na bilježenje datuma događanja astronomskih pojava i razvijanje kalendara. Kinezi su prvi zabilježili supernovu (185. god. n.e.) i napravili katalog zvijezda (u IV vijeku pr.n.e.). Majanska civilizacija stvorila je sopstveni kalendar, izračunala periode Plejada, Sunca, Mjeseca, Venere, Jupitera, Marsa i Saturna. Astronomija je bila veoma bitna u majanskoj religijskoj sferi života.
Tokom srednjeg vijeka (tzv. mračnog doba) u Evropi, najveći doprinos razvoju prirodnih nauka, između ostalog i astronomije, dao je islamski dio Srednjeg i Bliskog istoka – uglavnom Arapi i Persijanci. Detaljno su pobrajali zvijezde, navodili njihove magnitude i koordinate, bilježili astronomske događaje (najsjajnija supernova u istoriji – SN 1006), vršili precizne proračune. Abu-Mahmud al-Khujandi je izračunao nagib Zemljine ose, uporedio svoje rezultate sa grčkim i indijskim i pretpostavio da vrijednost nagibnog ugla najvjerovatnije nije stalan, već se mijenja, tj. smanjuje. Arapski svijet je takođe reformisao kalendar i izvršio korekcije prethodno zapisanih astronomskih podataka. Većina evropskih astronoma je u to vrijeme putovala u Španiju ili na Siciliju zarad prevođenja arapskih i grčkih tekstova na latinski jezik.
Renesansno učenje u Evropi uticalo je i na astronomiju, budući da je Nikola Kopernik iznio ideju o heliocentričnom sistemu, a proširili je i dopunili Johan Kepler i Galileo Galilej. Galilej je takođe sastavio prvi refraktorski teleskop sa uvećanjem do 20 puta i koristio ga za posmatranja nebeskih tijela, zbog čega se smatra ocem posmatračke astronomije. Od tada, svaka ozbiljna astronomska aktivnost zahtijeva teleskop i različite precizne instrumente za mjerenje.
Nakon perioda renesanse, primat je preuzela teorijska astronomija, kasnije astrofizika, kosmologija i dr. Praktična astronomija se još uvijek koristi u svrhe navigacije i praćenja nebeskih tijela, i za te ciljeve koristi sve osjetljivije instrumente, te postaje sve preciznija i razvijenija. Sem toga, novija tehnologija omogućava posmatranje u skoro čitavom elektromagnetnom spektru, a ne samo u vidljivom. Metode praktične astronomije još uvijek su osnova za posmatrački rad bilo koje vrste, kao i za provjeravanje astrofizičkih teorija ili hipoteza.
_______________________
Izvor: Osnove astronomije, PRONA & Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Projekat AstronoMY finansiran je od strane EU i podržan od strane MladiInfo.
