Od malena se pitamo: „Zašto stvari funkcionišu baš na ovaj način? Zašto ne drugačije? Zašto su zakoni fizike baš takvi?” Odgovore na ova i još mnogo drugih pitanja koja počinju sa „zašto”, možemo naći u astronomiji. Astronomija je nauka o nebu, dalekim svemirskim objektima, nebeskim dešavanjima i svemiru samom. Za mnoge ljude, svemir je mističan pojam, nešto strano i daleko. Ali to nije istina. Sve što nas okružuje je svemir. Svaki kamen, drvo i životinja
su dio njega baš kao i mi. Svemir je velik. Mnogo velik. I to neke ljude plaši. Njima više odgovara da bude mali. I to je u redu. Ali treba da shvatimo da nismo izdvojeni iz svemira. On je dio nas, baš kao što smo i mi dio njega.
Astronomija je jedna od najstarijih nauka. Sve drevne civilizacije su pokušavale da shvate svoj svijet posmatranjem neba i tumačenjem onoga što su ljudi vidjeli na razne načine. Pojam „astronomija” nastao je u antičkoj Grčkoj od riječi astron i nomos, što znači zakon zvijezda.
Da li ste se ikada zapitali zašto krug ima trista šezdeset stepeni? Vjerovatno jeste, i ako ste bili dovoljno uporni, znate da je tako zahvaljujući vavilonskim astronomima. Barem je to jedna teorija. Takođe, zahvaljujući njima, sat ima šezdeset minuta, minut šezdeset sekundi. Zašto baš šezdeset i trista šezdeset? Za Vavilonce su ti brojevi bili sveti. Na broju trista šezdeset se zasnivao njihov kalendar, po kojem je godina imala 360 dana, tj. dvanaest mjeseci od po trideset dana. Svake šeste godine bi dodali i trinaesti mjesec, koji je bio praznik. A kako su do toga došli? Posmatrajući kretanje Sunca, izračunali su da ono za jedan dan pređe jedan stepen, a za trista šezdeset dana napravi pun krug. Tako je kalendar Vavilonaca dobio trista šezdeset dana, a zajedno s njim je i krug podijeljen na trista šezdeset dijelova. Vavilonci su takođe imali posebne građevine za posmatranje neba, koje su zvali zigurati, od kojih je najpoznatiji legendarna Vavilonska kula. Nisu Vavilonci jedini drevni narodi koji su se bavili astronomijom. Njome su se bavili i Grci, Egipćani, Maje, kao i Indijci i Kinezi. Maje su, posmatrajući nebo, napravile svoj kalendar koji su posvetile bogu Sunca i koji je jedan od najsavršenijih kalendara ikada napravljenih. Maje nisu mogle da računaju unaprijed do beskraja, već se njihov kalendar završavao 21. decembra 2012. godine, odakle je poteklo vjerovanje da će se na taj dan desiti kraj svijeta. Nije to jedini put da se astronomija pomiješala sa matematikom. Isak Njutn smislio je matematičku analizu kako bi opisao kretanje planeta oko Sunca.
Astronomija se oduvijek koristila u nautici. Moreplovci su znali gdje da idu zahvaljujući zvijezdama. Iako je upotreba astronomije danas umanjena modernom tehnologijom i kompasom, i dalje se djelimično koristi u navigaciji otvorenim morem. Takođe, i u kosmonautici i avijaciji se koriste neki astronomski metodi za određivanje putanja.
I geografiju možemo dovesti u vezu sa astronomijom. Na primjer, mjerenjem ugaone visine određenih nebeskih tijela iznad horizonta, može se odrediti geografska širina u tački na kojoj stoji posmatrač. Takođe, geografi su se za pravljenje mapa prije satelita morali služiti triangulacijom, matematičkim postupkom mjerenja razdaljine između objekata korišćenjem trigonometrije. Triangulacija se mogla primijeniti i u posmatranju neba. Mjerenjem položaja objekata i upoređivanjem rezultata sa raznih mjesta mogle su se crtati mape. Ipak, ta metoda je bila korištena manje od triangulacije objekata na Zemlji.
Mehanika je grana fizike koja se bavi kretanjem tijela. A da li ste znali da je mehanika nastala zbog astronomije? Klasična mehanika počinje sa ranije pomenutim gospodinom po imenu Isak Njutn. U svojoj knjizi po imenu „Philosophiae Naturalis Principia Mathematica” ili, u prevodu, „Matematički principi prirodne filozofije”, Ser Njutn je postavio četiri čuvena zakona, koja se i danas koriste da se opiše kretanje nebeskih tijela: zakon inercije ili Prvi Njutnov zakon, zakon sile i ubrzanja ili Drugi Njutnov zakon, zakon akcije i reakcije ili Treći Njutnov zakon i, nama astronomima najvažniji, zakon gravitacije. Tri prva zakona se jednim imenom zovu Njutnovi zakoni klasične mehanike, i mogu se primijeniti na sva makrotijela. Svi ovi zakoni nastali su kao produkt opklade Edmunda Haleja i Roberta Huka, koji su se kladili da niko ne može naći zakon po kojem se planete kreću. Srećom, Halej je poznavao određenog matematičara koji je živio na Triniti koledžu u Kembridžu. Taj matematičar se, pogađate, zvao Isak Njutn. I tako je zbog astronomskog problema nastala jedna od najrazvijenijih grana fizike.
_______________________
Izvor: Osnove astronomije, PRONA & Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Projekat AstronoMY finansiran je od strane EU i podržan od strane MladiInfo.
